Nekad se smorim dok u ovećem gradu nađem dobrog materijala za putopis, a nekad za takvo što dovoljno zabrazditi i u malo selo. Ne obično, jer Rupite su sve, samo ne to. Štoviše, u selo, među kuće, neću stići ni ući, a sve one šarene pribadače za dojmljive slike već će biti potrošene.

Prošle godine je u selu zabilježeno 926 stanovnika, a Rupite su, naravno, ništa drugo do Rupe. To je treći naziv sela u posljednjih 70 godina: do 1951. se zvalo Širbanovo, otad do 1993. Muletarovo, a onda je, voljom mještana, dobilo naziv koji, reći će neki, zna izazvati svakorazne asocijacije. Budući da se prostire blizu vulkanskog brda Kožuh, oko sela ima doista neprirodnih rupastih udubina – vulkan je, hajd'mo kazat', zaboravio peglu ili mu se naprosto nije dalo. Nalazi se blizu bugarsko-grčke granice i pripada općini Petrich.

Stvarno sam u Rupite krenuo „namamljen“ pričama proročici Vangi. Baba Vanga, „Nostradamus 20. stoljeća“, bila je dobro poznata i kod nas, pisalo se o njoj, a političari, estradnjaci i mnogi drugi tajno su joj hodočastili kako bi im prorokovala kakvi ih sve šareni nevidiši mrtvostražno čekaju u životnim zasjedama.

Vangelia Pandeva Dimitrova Gušterova rođena je 1911. godine, u znaku vodenjaka, u makedonskom gradiću Strumici. Kao 12-godišnja djevojčica izgubila se u oluji i upala u nekakav opaki pijesak; kad su je našli, više mrtvu nego živu, ispostavilo se da je u pijesku oslijepila. Iako je obitelj bila siromašna, nađen je neki način da je pošalju u školu za slijepe, i to u Zemun, gdje je za tri godine, uz ostalo, naučila šivati i – baš svega! – svirati klavir. Sve je počelo kad je njen otac izgubio ovcu; Vanga je, iako slijepa, rekla gdje je skrivena, tvrdeći da je to vidjela u snu. Mic po mic, ispostavilo se da „vidi“ svašta nešto, a kad je izbio Drugi svjetski rat, pred kućom njenog oca već su stajali redovi ljudi koji su od nje željeli znati jesu li njihovi očevi i braća odvedeni u rat živi ili ih je vakat početi svoditi na sve nejasniju i bljeđu uspomenu.

M.J. | Bljesak.info / Vangin grob

Glas o Vangi raspršio se i obgrlio njoj zavazda nepoznate i nedohvatne daljine tako jako da je navodno, malo prije napada na Poljsku i početka Drugog svjetskog rata, Vangi došao i Adolf Hitler. Za njega se odavno zna da je bio opčinjen prorocima i astrolozima, da su mu oni često bili u stožeru i da je velike ratne operacije započinjao u vrijeme koje bi oni odredili kao najpovoljnije. Vanga ga je razočarala, najavivši mu da će – iako je tada mnogo što govorilo suprotno – izgubiti tada još uvijek nezapočeti rat. Zloglasni Lavrentin Berija, nakon što je predvidjela Staljinovu smrt, tražio je od bugarskih kolega da je uhite, od čega, međutim, nije bilo ništa, budući da je već tada, a nastavit će se to još nekoliko desetljeća, prijateljevala s Todorom Živkovim, tadašnjim „bugarskim Titom“. Lepa Brena pričala je o dvama posjetima babi Vangi i kako joj je pogodila da će se udati za čovjeka „u bijeloj odori“, samo što je, umjesto liječnika, molera ili pekara, „ovarisala“ na tenisača Bobu Živojinovića. Legendarnoj Silvani Armenulić nagovijestila je da će umrijeti mlada, što se i desilo, vidjela je i Černobil, raspad Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza, Putina kako dolazi na ruski tron, američki 11. rujan, a na kraju je otprve pogodila i datum na koji će umrijeti. Vanzemaljci, duhovi, meleki i šejtani, svi su joj šaptali, a ona to prenosila ljudima. U sjeni velikih pogodaka ostala su i mnoga njena proročanstva za koja se ispostavilo da su potpuni promašaji.

U Bugarskoj je slave gotovo kao sveticu, a u selu Rupite pogotovo – upravo tu je, već u poznim godinama, pred smrt – prije par dana, 11. kolovoza, navršile su se 24 godine od njene smrti – odlučila napraviti hram i dati ga pod zaštitu svete Petke Bugarske. Opisala je kako želi da izgleda, a projektanti i graditelji su obavili ostalo. Bugarska pravoslavna crkva smatra, pak, da je Vangina vidovitost i sve vezano za to dolazila od demonskih sila i zlih duhova, ukratko, od samog đavla pa, po jednima, hram nikad nije službeno blagoslovljen. Narod ne mari za to pa – makar je radni dan, a od gripe zvane korona i u Bugarskoj je napravljen apokaliptični bauk kuge – u povelikom kompleksu oko hrama zatječem nekoliko stotina ljudi, što radoznalaca, što onih što im je srce otvrdnulo poput davno otpisanog mlinskog kamena, onda onih što bi najradije da kod Vange nekako oroče vlastitu dušu, a sigurno bi se našao i poneko čija je nada tanja od dlake. Ako je crkveni nauk što ga spomenuh ispravan, onda su svi ovdje, nesvjesni toga, đavolovi pripravnici, zavedeni sladostrasnom mogućnošću demontiranja vlastitih strahova i briga. Auta i na parkingu i uz pristupnu cestu, ljudi se razmravili na sve strane. Pred Vanginim kipom redaljka, što za fotografiranje, što da se klekne i glava stvai ispod njene suhonjave brončane ruke, a s druge strane mostića je Vangin hram. Zamislila ga je tako da je drugačiji od svih mogućih i nemogućih crkava, ne samo svana, nego i ponutricom, budući da su na ikonostasu slike Svetlina Ruseva koje nimalo ne sliče na klasične pravoslavne ikone; jesu li sveci ili „obični“ ljudi, teško je razoputiti, ali, barem za mene, u izrazima lica, pogledima i svemu ostalom imaju puno više ljudskog i grješnog nego svetačkog bezgrješnog. Na počasnom mjestu Vangina tapacirana stolica, na njoj proročicina fotografija i plitica s kovanicama koje ostavljaju oni što vjeruju u nju više nego u sve svece ovog i onog svijeta. Tabla s podacima kaže, pak, da je hram ipak blagoslovljen, i to, ni više, ni manje, nego po nevropkopskom mitropolitu, samo što se ne navodi o kojem mitropolitu je riječ.

M.J. | Bljesak.info / Vangina crkva

I pročelje je oslikano na sličan način, ali se na vrhu slike ipak naziru božanska lica. Zvonik odvojen, a ukraj travnjaka mramorni grob; piše samo VANGA, dopunjeno datumima rođenja i smrti; kao da je išta više i potrebno! Oko crkve neka vrsta kolonade. U jednom dijelu nekoliko desetaka očito brižljivo odabranih fotografija, Vangina mladost, otac, rodbina, posjeti značajnih ličnosti, osobni dokumenti, u drugoj nekoliko ljudi, makar su više puta prikazani ne samo u Bugarskoj već po cijeloj Europi, netremice gleda jedan od nekoliko dokumentarnih filmova snimljenih o Vangi, a na kraju još jedna njena bista. Slijeva hramu prodaje se sve i svašta što podsjeća na nju, pazara itekako ima, takoreći je svake sekunde gužva. U blizini i čudna česma: dvije pipe, od jedne do druge nekoliko centimetara, iz jedne teče hladna, iz druge podobro vruća voda. Mnogi to ne znaju pa se otprilike svaki drugi koji spusti ruku pod pipe pecne, valjda što je njen mlaz jači, onom vrućom. Podalje u prostranom parku, koji se proteže sve do glavnog simbola sela, križa uglavljenog u kamenu strminu što se sjargala do ceste, nekoliko jezerca; voda je mineralna, temperatura je 75 stupnjeva Celzija. Sigurno je i to bilo dovoljno naznačiti, niko valjda ne želi biti nabrzinu „ošurgan“ i gotovo skuhan, ali je ipak dodano upozorenje kako je kupanje zabranjeno.

Rupite su, naime, i prije Vange bile poznate, i to po mineralnim izvorima. Spomenuh vulkan, evo ću i rudnik mramora u Kožuhu, iznad sela, pa onda i nije čudno što je voda takva da je, kako mi jedan reče, takve nema doslovno nigdje na svijetu. Taj što mi reče jedan je od kupača što svakodnevno hodočaste u jame blizu sela, vodene krletke pune vreline; mora biti da su noću, dok se ljeskaju na mjesečini, a nebo se mrijesti zvijezdama, nalik staklenim oblutcima u džamijskoj kupoli, svjetlucaju kao božićno drvce, samo što su „gore“ i „dolje“ zamijenili strane. Jedni kupači i sunčači su kao na plaži, u punoj kupaćoj spremi, drugi u šorcevima ili čak u majicama, do pasa zagnjureni u vodu, treći se mažu blatom toliko da im se, uz tek poneki zaboravljeni barokni otočić kože, vide gotovo samo oči. Okolo šaša, kamena nema, može se zaleći gdje god ko želi, a i izravno u blato.

M.J. | Bljesak.info / Žena od blata

Malo dalje su i prave toplice, tamo je auta više nego kod Vange, a vruće izvore ću kasnije vidjeti i drugdje oko sela. U toplicama su, naravno, urađene i bušotine, išlo se čak do 500 metara, a glavna karakteristika vode „kakve nema na svijetu“ je visok sadržaj ugljičnog dioksida. Onaj mi reče da su ovdje mnogi naprečac ozdravili, a njegova susjeda dodaje da se ozdravlja i od vode i od Vanginog zagovora. Eto dobitne kombinacije! Stvarno voda pomaže kod izlječenja bolesti mišićno-koštanog sustava, artritisa i svih vrsta zglobobolje, a dobro dođe i oštećenoj kralježnici, kao i perifernom živčanom sustavu. Također pomaže kod dijabetesa i gihta, obnavlja kožu, a poboljšava i reproduktivne sposobnosti, kako kod muškog svijeta, tako i kod žena. Dakle, kome se križa „raspadaju“ ili mu se ne da s djecom, koga muče zglobovi i zbog gihta uvijek mora uza se imati tri broja veće papuče, pravac Rupite!

E sad, može li biti slučajno da je samo nekoliko kilometara dalje Filip II. Makedonski sagradio, makar se još definitivno ne zna koliki je, jedan od svojih najvećih gradova? Ja mislim da nije. Podsjetit ću da je riječ o ocu Aleksandra Makedonskog, čovjeku koji je Makedonijom (ne današnjom, ovom što su je nazvali Sjevernom) i okolinom vladao 23 godine, od 359. do 336. godine prije Krista. Veliki osvajač, i to ne samo teritorija; imao je, naime, sedam žena.

Heraclea Sintica, starogrčki Hράκλεια Σιντική, otkrivena je tek 2007. godine. Za grad se znalo, ne jednom je spomenut u onodobnim zapisima, primjerice Tita Livija, Diodora, Strabona, Plinija Starijeg i Klaudija Ptolomeja, o njegovoj snazi govori i podatak da je u njemu kovan novac, čak se na zlatnicima, srebrenjacima i bakrenjacima spominje i ime grada, ali se nije znalo gdje se nalazi, oko čega su se povjesničari sporili već više od stotinu godina, a većina ga je stavljala južno od klisure Rupel u današnjoj Grčkoj. Potonuo u sifon posvemašnje tame, a onda je 2002. slučajno otkriven latinski natpis, kameno „pismo“ cara Galerija i Maksimina Daje žiteljima Herakleje koji su tražili povrat nekih svojih prava, izrađen 308. godine prije nove ere.

M.J. | Bljesak.info / Heraclea Sintica

Istraživanja traju praktički od otkrića ploče i trajat će sam Bog zna dokad. Gdje god su, naime, zagreljili bageri, i s bokova, i u strani iznad dosad otkopanog dijela, i s druge strane makadamske ceste, iz pijeska je, kao onomad davno mala Vangelija, zajaukala zahrđala, gusto nataložena povijest željna danjskog svjetla. Iz trbuha brda „izranjaju“ ploče s natpisima, kamena plastika u formi životinjskih i ljudskih likova, torza u togama i glave nekadašnjih vladara, kapiteli i vitki stupovi, nanizani kao u kakvom staračkom obdaništu, ali i čitave prostorije, nadsvođene kapije, terme... Malo je reći da ostajem paf, a „paf na desetu“ kad me čuvar, koji je za nevolju i kustos i prodavač suvenira, odvede u lijevi bok kompleksa i pokaže mi u jednu od sondi: lučni ulaz duboko u zemlji govori da ispod svega što se zasad vidi postoji još barem toliko! Gledam i kao da čujem ranjeničku jeku zemlje, tȁ otkrili su joj tajnu koju je planila zauvijek kriti u svojim naboranim njedrima.

Ponešto od dosad nađenog stoji izloženo, a zapis s jednog nadgrobnjaka, urezan u kamen u prvom licu jednine, neodoljivo podsjeća na zapise s naših stećaka. Sedam manjih stupova svježe je otkopano, „probuđeni“ nakon više od dva milenija, a čuvar, neki prilično dobrodušan lik, zatvorit će oči, pogotovo što sam trenutno jedini posjetitelj, kad se provučem ispod konopaca što stražare pred dijelom u kojem arheolozi trenutno rade. Pojavit će se iz svoje kućice, u kojoj ima i krevet, valja nalazište čuvati od pljačkaša, tek kad s mirom pogledam svaki detalj. Zauzvrat kupujem jedan iz zbirke suvenira, ne kristal, toga u Bugarskoj ima na svakom koraku, već horoskopski znak, neću reći koji, na komadiću mramora iz Heraclea Sintice, ali opet ukrašen trima sitnim kristalima.

Rupite su, kako god čovjek okrene, popriličan misterij. Vanga, mineralni izvori, vulkani i Heraclea Sintica; ne znam je li samo to, ali se dobra energija osjeti toliko da bi se, izgleda mi, mogla rezati u kocke, pakovati i prodavati kao lijek. Ja sebi narezah poprilično pa ako kad kome zatreba, eno inboxa, nek' se slobodno javi :)